Iako smo u, dosta bliskoj rodbinskoj vezi, maestra sam upoznao kasno. Kada je on već pozavršavao sve poslove i smireno, kao svaki pravednik, čekao poziv nebesa, iako breme godina i nije bilo preveliko. On je bio poznat ne samo u jugoslovenskim okvirima, njegovo znanje i umijeće, nadasve kreativnost učinili su da ga pozivaju i nagrađuju na svjetskim ugostiteljsko-turističkim skupovima, da se o njemu piše u ne samo domaćoj štampi.
Prvi pravi susret (ranije smo se sreli dva-tri puta, uvijek u povećem društvu) i – intervju. Dušan Miković, najpoznatiji jugoslovenski kuvar, bijaše dobio najveće priznanje budvanske opštine – Novembarsku nagradu.
Čekao sam ga u zakazano vrijeme u hotelu „Mogren” da napravim razgovor. Ne mnogo prije toga grad-hotel Sveti Stefan, u kojemu je poslednjih godina svog radnog vijeka bio šef kuhinje, i prenosio svoje ogromno stvaralačko iskustvo i mudrost ne samo profesije kojoj se odavno bio predao cijelim bićem, dobio je najveće turističko, svjetsko priznanje „Zlatnu jabuku”, nagradu međunarodne asocijacije turističkih novinara i pisaca FIJET.
Ni tada ni sada nije trebalo i ne treba objašnjavati: kuhinja svakog ugostiteljskog objekta, a posebno elitnog je ponajvažniji punkt. A majstor hladne kuhinje je „činio čuda” kojima se divio poznati turistički svijet koji je odsijedao na „Svecu”, što je raznovrsnu ponudu najpoznatijeg jadranskog ljetovališta činilo izuzetnom.
Mlad novinar i prekaljeni majstor važnog zanata u toplo jesenje prijepodne trebalo je da širokoj javnosti objasne „fenomen Miković”. S puno pitanja, bez nekog reda i sistema, pokušavao sam da saznam što više iz njegovog života i rada. Moju tremu je Dušan brzo razbio, sočnom pričom koja je ličila na njegove kulinarske majstorije raznih boja i mirisa. Preskočio je svoj beogradski period, svakako najduži i možda najuspješniji u karijeri i vratio sebe i mene u svoju ranu mladost.
– Da ti pričam kako sam postao kuvar, to će biti, mislim, najinteresantnije, rekao mi je tada, uz blagi smiješak koji se dugo nije skidao s njegovog lica, kao da je htio da kaže: pa ovo tamo neki svijet i neće razumjeti.
Požutjeli novinski tekst, koji je, žanrovski gledano, bio više reportaža nego intervju, odavno sam negdje zagubio. Kao i brojna druga štiva iz tog doba, koja slabi arhivar nije slagao zatrpavajući tijesan kućni prostor novim događajima i pričama. Stoga ću se ovdje poslužiti nepouzdanim metodama – sjećanjem i prepričavanjem – moleći čitaoce za oprost.
Tek stasao mladić, Dušan, uvidio je da se na posnim njivama Čelobrda, inače prelijepog sela-vidikovca iznad Miločera i Svetog Stefana, ne može živjeti bog zna kako. A i željan novih saznanja, pa i predjela, krenuo je na put uz blagoslov familije. Na zanat. Dvadesetih godina prošloga vijeka, momci iz unutrašnjosti ondašnje Jugoslavije, stizali su mahom u Beograd, i preko tadašnjeg „Privrednika” išli u školu. Nisu najbitniji bili afinitet, talenat, pa ni želja budućih učenika: zanat im je određivan prema nekoj vrsti „šeme za potrebama”, koje je određivala ova organizacija. I Dušanu su kratko kazali: učićeš kuvarski zanat.
Pošto se upisao, našao stan i malo došao sebi, napisao je pismo bratu Čedomiru koji je ostao na Čelobrdu, da obrađuje i čuva starevinu. Ukratko je objasnio da je dobro i zdravo, da se smjestio i da će biti – kuvar.
Uslijedio je bratovljev odgovor.Čedomirovo pismo je maestro dugo čuvao, a u njemu je otprilike stajalo: Dragi brate, milo mi je što si zdravo i dobro, što si našao krov nad glavom. A to što ćeš učiti za kuvara nikom ne pominji. A neću ni ja, jer bi u našim Paštrovićima, gdje su žene uvijek bile i kuvarice, to bila bruka. I sramota.
Naš razgovor je uslijedio nepunih pola vijeka nakon što su braća pismima izmijenila prve utiske o Dušanovom školovanju. Dušan Miković je ne samo marljivo učio, nego i pokazao talenat za složeni posao, koji će mu donijeti najveća priznanja... Prenio je veliki dio znanja i umijeća na mlađe. I već ranih sedamdesetih mladići iz Paštrovića, ali i drugih krajeva Budvanske rivijere i Primorja uopšte učili su kuvarski zanat. Shvatali su i oni i njihovi roditelji da turizam uveliko osvaja obalu, da je u njemu budućnost. A opaski, kakve je Dušan dobio od najbližih više nije bilo. Svoj „stav” je „revidirao” i dobri čovjek Čedomir Miković, kojemu je nekako uvijek bilo krivo što nije malo pogledao ispred vremena. A da bude srećan u poznijim godinama pobrinuo se upravo Dušan. Jedna od paštrovskih legendi, koji je pokazao da i zanat koji je bio „ženski” u ta vremena, postane i te kako „muški”. I da se preko njega darovit i vrijedan čovjek može vinuti u orbitu slavnih.
Savo Gregović


Raskošna trpeza za glumce i careve

U grad-hotel Sveti Stefan, koji je svoje dveri otvorio 1960. godine, stigao je kao najveće pojačanje, kazano sportskim žargonom. Priznati majstor kulinarstva spremao je raskošnu trpezu za goste „Sveca”, među kojima su bila najpoznatija imena iz cijelog svijeta. Od glumaca, preko pisaca i biznismena, državnika, careva i prestolonaslednika, do bogatih šeika.